Ponedjeljak, 8.3.2021. u 19:00 sati - otvorenje izložbe #umJetnicA. Izlažu: Ana Sladetić, Martina Harapin, Irena Podvorac, Mateja Harapin, Anja Novak i Maja Vukina Bogović. #danžena

POVODOM OBILJEŽAVANJA MEĐUNARODNOG DANA ŽENA

OTVORENJE IZLOŽBE: #umJetnicA

ponedjeljak, 8. ožujka 2021. u 19:00 sati

Izložba povodom Dana žena četvrti puta organizira se u Gradskoj galeriji Zabok. Svake godine umjetnice priređuju zanimljivu izložbu realiziranu u različitim medijima s istim nazivnikom. Koketiraju između umjetnosti i primijenjene umjetnosti. Osjećaju slobodu da promjene medij u kojem su navikle stvarati, stvaraju iskorak u istraživačkom pothvatu i načinu prezentacije. Snalaze se jer ih trenutno stanje na neki način potiče i tjera da se prilagode, pobune i ostvare.

U cjelokupnom djelovanju one nisu samo umjetnice već se pojavljuju svakodnevno u nekoliko uloga prema potrebi sebe same, okoline, društva, obitelji,… one su svestrane. Istovremeno rade nekoliko poslova, no ne rade dramu oko toga. Uklapaju svoj talent, snove, uloge, pozicije, majčinstvo, energiju i kreativnost u jedan dnevni mix. Zahvalne što mogu, znaju i pronalaze načine. Moglo bi se zaključiti da su izvrsno izbalansirane.

Ovom izložbom nude uvid u svoj svijet, u njihovo JA kroz umjetnost. Svojom stilskom osobnošću i izraženom individualnošću preklapaju svoj izričaj i poruku jedna s drugom. Prirodno tvoreći niz koji ih vezuje i povezuje.

Simboličan datum za žensku umjetnost za svekoliku publiku. Bez pretenzija o superiornosti i pozicioniranja prema spolu već samo potreba za suradnjom i prezentacijom intimnih razmišljanja i stapanja u nizanju prikaza. Naglasak se stavlja na žensku suradnju. Suradnju između Ane, Anje, Irene, Maje, Martine i Mateje.

Maja Vukina Bogović

Ana Sladetić

Putem crteža na izložbi propituje simboliku u prikazivanju svetih slika, ljubavi i nesvjesnog. Sva tri pojma vrlo su opsežna i različito prikazivana. Cilj je bio proširiti motive kao nosioce današnjeg osobnog i kolektivnog narativa.

Martina Harapin - Maar's

Cilj joj je u doba hiperprodukcije nekvalitetne odjeće u kojoj svi izgledamo jednako raditi pojedinačne odjevne predmete šivane po mjeri koji će odražavati karakter osobe koja ih nosi. Nedavno je krenula u suradnju s akademskom slikaricom-grafičarkom Majom Vukina Bogović u realizaciju unikatnih kreacija u kojima su elementi ručno oslikane svile od strane umjetnice. Sinergija umjetnosti i dizajna kao nosivog predmeta buduća je smjernica ove osebujne dizajnerice.

Irena Podvorac

Autoportreti su nastali kao dio ciklusa Irena u doba korone koji je započeo u vrijeme karantene i socijalne izolacije u ožujku 2020. i još traje. To je niz radova koji reflektira moju psihičku nutrinu izazvanu epidemijom koronavirusa. Pokušala sam pronaći način kako likovno izraziti snažnu i duboku emociju koja me prožima. Ciklus je vid moje psihoterapije. Nalazim se u vihoru turbulentnih emocija, nemoći, anksioznosti i depresije. Pokušavam emocije sortirati, izbaciti i zarobiti u radovima. Progovaram (možda sebično) o vlastitim mukama, strahu i onom što bi mi se moglo dogoditi. Moj strah nije od bolesti i smrti. Već od izolacije, nemogućnosti i zabrane rada. Imam osjećaj da su mi uskraćena osnovna ljudska prava (pravo na rad). Stoga je moja vizija katastrofična. Suočavam se s najcrnjim mogućim scenarijem, a to je da uslijed zabrane rada zbog epidemioloških mjera, te ne mogućnosti zarađivanja, moja obitelj ostaje bez krova nad glavom. Autoportreti prikazuje moju percepciju realnosti, trenutnu emociju i stanje duha. Oni reflektiraju emocije izazvane karantenom, izolacijom, socijalnim distanciranjem, gubitkom prava ne rad, gubitkom slobode kretanja. . .

Mateja Harapin

“Ladica”

Mislimo kako ne ostavljamo tragove, a možemo se iznenaditi ako otvorimo staru ladicu s tragovima naše prošlosti. Stara ulaznica za koncert, škrabotina nastala tijekom nastave, fotografija prve simpatije, ili samo jedna mala grafitna olovka koja je napravila prve prave crteže.

A ponekad je najlakše sve svoje misli, želje i emocije pospremiti u najdublji kutak jedne druge“ladice”, kako bi bile sigurne od tuđih osuđivanja sve dok nismo spremni da ih izvadimo i pokažemo društvu. Ladice su naš dnevnik koji vodimo a da nismo ni svjesni.

Oslikana unutrašnjost ladica prikazuje moj dnevnik. U njoj su bile sakrivene sve moje želje i nedoumice. Svaka odluka prvo je završila u “ladici”, a zatim postala vidljiva. Svaka “ladica” je sjećanje satkano od mnogo emocija i vrijednosti. Svaki oslikani prikaz ujedno je moj svojevrsni portret. Otvarajući ladice , dopuštam da tragovi vidljivi samo meni, postanu vidljivi svima.

Anja Novak

Slika može biti mjesto za skrivanje, kao i prostor za otkrivanje intimnog, gdje se svatko suočava sa vlastitom ogoljelošću. Prostor unutar slike može se doživjeti i kao skučen, klaustrofobičan, emanirajući osjećaje kakve proživljavamo, osjećaj tjeskobe, zatočenosti unutar vlastitog bića. Ploha slike simbolizira zidove koje gradimo da bismo postavili granice između drugih i sebe, javnog i intimnog. Slike mogu biti medij putem kojeg promatramo sebe i druge, našu vanjštinu i unutrašnjost. Slika se gradi na vlastitoj kreaciji društvenog »lica« subjekta, fasadi koju subjekt predstavlja svijetu, slici oko koje »ja« strukturira svoj identitet, odnos između vanjske prisutnosti i unutarnje nedostupnosti kao ispucali fragmente memorije. Oko je u svijetu, svijet u oku. Samorefleksija znači dvostruku ljudsku sposobnost: sposobnost da se gleda i sposobnost da se pritom samoga sebe promatra i propituje, rada između mrlja, linija i oblika; uređuje ih, preslaguje, postavlja se kao autor i medij djela kroz koje se ukrštavaju pogledi. Djelo pripada svijetu stvari, reflektira u sebe stvarnost, kao konstitutivni element, a ipak nije tek odraz, nabacana gomila, već jedan novi svijet. Smisleno povezivanje prati stalno prisutna heterogenost. Promatranje slika egzistira kao trag i dokument ljudskog mišljenja, emocija, intuicije, mogućnosti zamišljanja, prikazivanja i manualnog uobličavanja mentalnih predodžbi. Predmet slike nije nastao samo zrcaljenjem svijeta prirode na površini slike, nego tako što ga prikazujem kroz svoje modele viđenja i doživljaja, kao izraz i egzistencijalni trag unutarnjeg doživljaja, te ostaje značenjski i doživljajno otvoren promatraču. U psihologiji se asocijacijom ideja naziva mentalni proces u kojem jedna vizualna pojava neposredno izaziva prisjećanje na neku drugu pojavu. Promatrač nije sasvim siguran je li njegova asocijacija uzrokovana djelom ili njegovim gledištima i predispozicijama s kojima pristupa djelu. Cilj mi nije stvaranje „čistih“ apstraktnih formi nego prikazivanje apstraktne forme na takav način da motivira različite slobodne doživljaje.

Maja Vukina Bogović

Umjetnost je IN.

Crteži i slike na majicama koje izlažem moj su vid suptilnog banaliziranja umjetnosti kao nosivog predmeta. Vrijeme u kojem nastaju crteži i slike na majicama je vrijeme kada je ograničena sloboda i zabranjeno djelovanje uobičajeno za nas koji stvaramo. Unutarnja previranja dovode do nemira i traženja novog načina izričaja i stvaranja.

Ne razlikuje se previše crtanje i slikanje na majicama od uobičajenog stvaranja na platnu ili papiru. Nova podloga daje mogućnost da se nosi umjetnost. Motivi i poruke na majicama tvore mješavinu prošlosti – heroine i borba za ženska prava te odraz mog trenutnog stanja - mene kao umjetnice, majke, žene,…

Sam čin postavljanja izložbe je dokumentiran kao tipična radnja većine žena – jedan odraz svakodnevice. Vješanjem majica na uže stvara se simboličan način postava izložbe kao prikaza kompleksnosti ženskih poslova, ali i rutine.

Cijeli postav predstavlja veličanje ženske sposobnosti balansiranja između obitelji, karijere, slobodnog vremena i očekivanja. Iz svega ne proizlazi da je pandemija zaustavila moje djelovanje, već me je izazvala i usmjerila u djelovanje na drugi način, ali ta promjena je samo mijena koja me obogaćuje i izaziva da izvučem svoj maksimum. Osjećam dužnost da ustrajem, ne dopuštam ništa više doli poticaja da nastavim punim jedrima ka cilju. Iako me ne zanima cilj već putovanje (proces).

"Ljudi su strahovito radoznali i indiskretni. Htjeli bi saznati zašto ovo i zašto ono, htjeli bi da kopaju i prekapaju po najintimnijim, najskrovitijim kutovima našeg bića, da ožive u čovjeku doživljaje o kojima ni sam ne želi razmišljati jer oni mogu još uvijek izazvati, bol, tegobu, nelagodnost, dvojbu da nisi uvijek postupao onako kako je trebalo postupati, htjeli bi da iskopaju sav osjećajni svijet, navaljuju sa željom i namjerom da se uvuku pod kožu, da izvrnu nutrinu van, pa da to bace pred mnoštvo željno senzacija, koje te onda razglaba, secira, prosuđuje prema vlastitom mjerilu, prema vlastitom biću, i kudi te ili hvali, diže u nebesa ili povlači po blatu, prema hiru i raspoloženju.

To nije dostojno čovjeka.

A govoriti kao školnik, držati moralne prodike, samodopadno poučavati kako si radila, kako treba raditi - nije li to suvišno?

Pa i opasno da bi i nehotice počela sama sebe veličati?

Govoriti o svojim uspjesima, o tome kako i koliko su te hvalili i slavili, sama sebi pjevati hvalospjeve, vikati - gledajte kako sam bila divna! pa poslije toga hodati svijetom kao vlastiti spomenik? Neukusno. Strahovito neukusno.

Ja nisam bila zaljubljena u sebe, ali sam bila zaljubljena u svoju umjetnost.

Služila sam joj predano kako sam najbolje znala i mogla, a to ne treba posebno govoriti nikome. Tko se odlučio na takvo služenje, zna sam i te kako dobro što mu treba činiti. To je kao neki kategorički imperativ koji je usađen u nama i koji nas nagoni da izgrađujemo i razvijamo u sebi ono što nam je priroda dala kao popudbinu, kad nas je poslala na svijet.

Onaj kojega u našem zvanju ne goni takav kategorički imperativ neće nikad ništa stvoriti, jer ga nikakvi savjeti neće navesti na to da svladava zapreke koje padaju jedino pod navalom beskrajnog zanosa i opsjednutosti..."

Iz knjige Mate Grkovića "Milka Trnina"

S poštovanjem,

Bojana Birač, mag. museol.

voditeljica galerije